Tajna napoleonovih tapeta

Tajna napoleonovih tapeta

This is the HTML version on my article published in Hrvatski Obzor, 1998;162:36-7

Pie:	Dr.sc. Zdenko Franić
	franic@imi.hr

Početkom svibnja navrila se godinjica smrti francuskog cara Napoleona Bonapartea (1769-1821). Moderna tehnologija, detektivski rad jednog znanstvenika i mnogo sreće, nakon gotovo dva stoljeća pruaju novi uvid u prave razloge prerane careve smrti. Godine 1815., nakon to je englesko-pruska koalicija porazila kod Waterlooa njegovu vojsku, Napoleon abdicira, te se predaje Englezima. Oni su ga potom interniraju na Svetu Helenu, majuni vulkanski otok izgubljen u prostranstvu junog Atlantika. S Napoleonom je u progonstvo polo i dvadesetak njegovih najvjernijih ljudi, uključujući poslugu, ali i neke generale. Svoje je vrijeme Napoleon provodio u svom obitavalitu u Longwoodu diktirajući memoare i (prilično loe) igrajući biljar. Čovjek koji je pokorio gotovo cijelu Europu stalno je matao o bijegu s mrskog otočića povrine tek neto veće od 100 km². No, to mi nije uspjelo. Nakon smrti pokopan je na Svetoj Heleni, ali mu je tijelo kasnije preneseno u Pariz te pokopano na obali Seine, kako je oduvijek elio. I cijela bi priča tada zavrila, da nekolicina ljudi iz pratnje nije nakon njegove smrti za uspomenu sačuvala uvojke kose svog voljenog cara. Ti su pramenovi ljubomorno čuvani iz generacije u generaciju i tek katkada bili prodavani i na aukcijama.Vlasnici nisu niti sanjali da njihovo "blago" sadri informacije koje bi mogle biti neka vrsta tempirane vremenske bombe. ezdesetih godina XX. stoljeća, znanstvenici su suvremenim metodama analizirali jedan od tih uzoraka. Na sveopće iznenađenje, u kosi su otkrivene značajne količine otrova arsenika. Postavilo se pitanje stvarnog uzroka Napoleonove smrti. Jesu li Britanci otrovali svog najpoznatijeg uznika? Zaista, Napoleon se nije ba najbolje slagao sa Sir Hudsonom Loweom, britanskim guvernerom Svete Helene. Pače, u svojoj je oporuci napisao da ga je "ubila britanska oligarhija". Moda su se pak francuski Burbonci bojali da bi se Napoleon mogao vratiti i po treći put preuzeti vlast? Ili netko iz Napoleonove pratnje ipak nije bio najvjerniji svome caru?

Trovanje arsenikom
Jo od srednjeg vijeka arsenik je bio neobično omiljeni otrov. U prirodi arsen je sivi metal koji nije naročito otrovan. No, arsenov oksid (arsenik, otrovno brano) kemijske formule As₂O₃ bijeli prah bez mirisa, slatkastog okusa i slabo topljiv u vodi jak je otrov. Trovačima je bilo posebice zgodno to to su simptomi trovanja arsenikom slični mnogim drugim bolestima. Uz to, tadanja je znanost vrlo teko nakon smrti mogla u tijelu pokojnika detektirati arsenik. Sve u svemu, neobično zgodan način da se netko rijei nepoeljne osobe. Tako su mnogi bogati rođaci, političari, pa čak i pape tijekom povijesti bili rtve trovanja arsenikom. Tehnički, do trovanja dolazi stoga to se arsenik vee na sumporne grupe. Naime, u ivome organizmu mnogi proteini u svom sastavu imaju jedan ili vie sumpornih atoma. Encimi, proteini koji reguliraju unutarnji kemizam tijela, ako se za neki od njihovih atoma sumpora vee arsenik vie ne mogu funkcionirati. Kosa koja sadri protein keratin također nakuplja arsenik. Kako kosa neprestano raste, razdioba koncentracija arsenika uzdu jedne vlasi moe otkriti čitavu povijest trovanja. Naravno, za to su potrebne suvremene spektrosposke metode.

Napoleonove tapete
Napoleonove zidne tapete su se u cijeloj priči pojavile godine 1980. kada je dr.sc. David Jones, kemičar sa Sveučilita Newcastle gostovao na radijskom programu BBC-a u jednoj emisiji o kemiji. "Pitam se zna li tko od sluatelja boju tapeta iz Napoleonove sobe na Svetoj Heleni? Ukoliko zna, mogao bi rijeiti dugogodinju zagonetku", uputio je Jones svoje pitanje u eter. Jones se naime, imajući na pameti tzv. Gosiovu bolest, nadao da bi boja tapeta mogla ukazati nisu li moda one sadravale arsenik. Vratimo se jo malo u prolost. Sredinom XIX. stoljeća pojavilo se mnogo, tada neobjanjivih, trovanja arsenikom. Tek kada je godine 1893. talijanski biokemičar Gosio otkrio misteriju, izalo je na vidjelo da su mnogi neopravdano bili optueni za trovanje svojih blinjih. Zeleni pigment koji je jo u 1770. godine otkrio slavni vedski ljekarnik i kemičar Wilhelm Scheele, a koji se između ostaloga koristio i za bojanje tapeta u svijetlo zelenu boju, sadravao je bakreni arsenit. Pod određenim okolnostima, takve su tapete postajale smrtonosne. U vlanim prostorijama, tapete bi se i same ovlaile, te ubrzo, posebice s unutarnje strane, upljesnivile. Rastu plijesni pogodovala je hranjiva podloga od ivotinjskog ljepila koje se tada koristilo. Plijesan je pak inicirala kemijske procese kojim se bakreni arsenit pretvarao u plinoviti oblik arsenika. Udisanjem tih otrovnih para, nesretni su se vlasnici tapeta trovali. To je dakle bio razlog Jonesova pitanja. Ukoliko su Napoleonove tapete bile zelene, mogle su sadravati arsenik. Odnosno, Napoleon je moda bio jedna od ranih rtava Gosiove bolesti. Svega nekoliko dana nakon emisije, Jones je primio pismo od gđe. Shirley Bradley iz Norfolka. Prema Jonesovim riječima, bio je to najsretniji trenutak njegove znanstvene karijere. Gospođa Bradley nije imala niti teoriju niti je znala neku priču o Napoleonovim tapetama, već je imala uzorke tih tapeta! U stvari, ona je posjedovala neku vrstu nečijeg dnevničkog spomenara s urednim nadnevcima na svakoj stranici. Jedna stranica odnosila se na posjet Svetoj Heleni godine 1923. Tamo je bio i preani listić drveta koje je raslo iznad (tadanjeg) Napoleonovog groba, bila su upisana mnoga zapaanja o samome otoku, te - komadić papira. Uz papir bio je upisan tekst: Ovaj papirić uzet je sa zida sobe u kojoj se Napoleonov duh vratio Gospodinu koji ga je i stvorio. Uzorak na papiriću bila je jedna zvijezda, a boja papirića bila je kombinacija zelene i zmeđe. Lako moguće da je smeđa boja moda prije bila zlatna, te je vremenom izblijedila. A zelena i zlatna bile su francuske imperijalne boje! Uz doputenje vlasnice, komadić te tapete analiziran je istom nedestruktivnom metodom kojom je dokazano da je Napoleonova kosa sadravala arsenik. I ovoga puta rezultati su bili potvrdni, odnosno detektiran je arsenik. Napoleon je dakle najvjerojatnije bio rtva ne britanskih vlasti, već britanskih dekoratera...

Znanstvena ekspedicija
Petnaestak godina kasnije za priču se zainteresirala i televizija eleći o cijelom slučaju snimiti reportau. TV ekipa imala je dostatan buđet, te je skromni znanstvenik Jones dobio priliku posjetiti samo mjesto "zločina". Sveta Helena je danas jo izoliranija no to je bila početkom prolog stoljeća. Tada je jo bila na ruti jedrenjaka koji su oplovljavali rt Horn, budući da Sueski kanal jo nije bio prokopan. Jedinu vezu sa vanjskim svijetom est puta godinje odrava brod koji dolazi iz Velike Britanije. Aerodrom ne postoji. Odmah po dolasku na usamljeni otok, ekipa je posjetila Napoleonovu kuću u Longwoodu, vlanom mjestacu u sreditu otoka. I u samoj kući dočekao ih je miris vlage. Moderne tapete na zidovima napala je plijesan. A vlaga i plijesan su uz Scheeleov zeleni pigment bili su ključni čimbenici za razvoj Gosiove bolesti! Koliko je vremena Napoleon provodio u nezdravoj atmosferi? Na početku svog zatočenitva, car je imao priličnu slobodu, te se bez ograničenja kretao otokom i komunicirao s lokalnim stanovnitvom. No, dolaskom guvernera Hudsona Lowea, koji se bojao da će Napoleon pokuati pobjeći, situacija se promijenila. Naredio je da se Napoleonovo prebivalite u Longwoodu okrui straarima koji su morali motrili na svaki carev pokret. Napoleona je to izuzetno uznemiravalo, te se za inat to je bilo vie moguće skrivao od straara. Čak je naredio da se oko njegove kuće ukopaju staze, kojima bi se neprimijećen mogao etati. Postepeno, sve je vie i vie vremena provodio unutar kuće. Straari ga ponekad mjesecima nisu vidjeli. TV ekipa je čak otkrila dvije rupice na prozorskim kurama u salonu u kojem je Napolen provodio vrijeme. Tako je Napoleon, bilo da stoji ili sjedi, iz svoje sobe kroz zatvorene kure mogao gledati vanjski svijet. Na koncu, postavlja se pitanje zato jo netko nije stradao, ako su tapete bile toliko otrovne? Zapravo, uz Napoleona zabiljeena je jo jedan smrtni slučaj: njegov osobni sluga. Naalost, nije sačuvan uzorak i njegove kose. Također, mnogi drugi iz Napoleonove pratnje alili su se na "lo zrak" u kući. Specifičnost trovanja arsenikom jest da se zdrava osoba postepeno moe priviknuti i na veće doze, iako su prisutni simptomi trovanja kao bolovi u elucu i dijareja. No, Napoleonovo je zdravlje već bilo načeto (bolovao je od čira na elucu) te je ga je arsenik zasigurno činio jo bolesnijim. Dakle, Jonesovo istraivanje daje prihvatljivo objanjenje zato su tako velike koncentracije arsenika nađene u Napoleonovoj kosi, to pak manje vjerojatnom čini teoriju da je Napoleon otrovan. Ipak, Jonesova teorija počiva na pretpostavci da je uzorak tapeta iz spomenara gđe. Bradley zaista uzet sa zida Napoleonovog salona. Za to pak ne postoji neki drugi dokaz osim zapisa prvobitnog vlasnika i autora. Ipak, zna se da je Napoleon posljednje dane, provodio ba u tom salonu u kojem je i umro. Načinjena je i gravura koja prikazuje vjerne pripadnike careve pratnje oko mrtvačkog odra u salonu. Gravura je neto najsličnije fotografiji to se godine 1921. uopće moglo načiniti. Paljivi promatrač moe na toj gravuri zamijetiti mnoge detalje. Lica Napoleonovih prijatelja prikazana su neobično vjerno. Vjerno je prikazan i zid oblijepljen tapetama. Na tapetama je pak uzorak sa zvijezdama...

Croatian Line

Last Update: 19 May 1998.

[ http://mimi.imi.hr/~franic]

Webtechs Cougar Checked!
However, please note there are some non SGML characters in text