Početak kraja jeftine nafte

Početak kraja jeftine nafte

This is the HTML version on my article published in Banka, 2000;11:67-9.

Pie:	Dr.sc. Zdenko Franić
	franic@imi.hr

Energetska strategija 21. stoljeća

Rast cijena sirove nafte i posljedično povećanje cijena goriva, koje je u mnogim zemljama izazvalo prave valove protesta, već su tjednima glavne vijesti svjetskih medija. O nafti je bilo riječi i na zasjedanju Parlamentarne skuptine Sjevernoatlantskog pakta (NATO-PA), odranom u Budimpeti od 28-31. svibnja 2000. godine, kada se uz uobičajena vojna i politička pitanja, raspravljalo i o strategijskim pitanjima energije. Naime, Odbor za znanost i tehnologiju NATO-PA razmatrao je dokument naslova: Powering the Future: Energy Technologies and Policies for the 21^st Century. U dokumentu se ističe da socijalni i gospodarski rast u 19. i 20. stoljeću ne bi bio moguć bez energije. Ugljen, nafta, prirodni plin i druge vrste energije bili su pokretači razvoja modernoga drutva, globalne ekonomije i trine dinamike. Svjetsko je gospodarstvo izuzetno osjetljivo na promjene uvjeta na tritu energenata odnosno na povećanje cijena i smanjenje ponude. Naravno, dominantno fosilno gorivo je nafta, koja je posebice vana za promet. Jedan od zaključaka dokumenta jest da će, usprkos tome to su zalihe nafte u zemljinoj kori konačne, one potrajati sve do druge polovice 21. stoljeća. U raspravi koja je uslijedila, istaknuto je međutim da je ta tvrdnja točna, ali da će era relativno jeftine nafte potrajati jo najvie 10-20 godina. To će pak imati nesagledive posljedice na svjetsko gospodarstvo. Za vrijeme ovoga zasjedanja NATO-PA cijena barela (158,8 l) sirove nafte bila je oko 25 dolara. Tri mjeseca kasnije, u rujnu 2000., cijena barela dosegla je čak 37 dolara, to je najvia cijena u posljednjih desetak godina. Ta, najvia cijena nafte nakon Zaljevskog rata, poklopila se sa zasjedanjem jo jedne međunarodne organizacije, ovoga puta Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), na kojem je također u vie navrata bilo riječi o nafti. Naime, na generalnoj skuptini IAEA, odranoj u Beču od 16-22. rujna 2000. godine je izaslanstvo Ruske federacije predstavilo inicijativu vezanu uz opskrbu energijom koja bi (prema njihovom miljenju) zadovoljavala uvjete odrivog razvoja čovječanstva i zatite okolia, te omogućavala korjenita rjeenja glede neirenja nuklearnog naoruanja (The Russian Federation President's initiative on energy supply for sustainable development of mankind, cardinal solution of nonproliferation problems and environmental sanitation of the Earth). Prema statistikama iznesenim u tom dokumentu, uz godinju svjetsku proizvodnju od 140-150 milijardi tona nafte, svjetske će se rezerve potpuno iscrpiti unutar slijedećeih pedesetak godina. Ruska federacija, će se stoga u budućnosti sve vie oslanjati na nuklearnu energiju, a međunarodnoj zajednici predlae projekt međunarodne suradnje kako bi se razradio kompleksan i sustavan pristup problemima sigurnosti, zatite okolia, iskljičivo miroljubive uporabe, učinkovitosti i isplativosti nuklearne industrije. Valja napomenuti da je i izlaganje koje je imao M. de Sampaio, kao predstavnik Europske komisije (dakle "Europske vlade"), jasno naznačilo da će se i Europska unija već u skoroj budućnosti snanije okrenuti k nuklearnoj energetici, to je između ostalog potaknuto i sve većom neizvjesnoću na tritu nafte.

Rast cijena nafte

Neposredni povod za nedavni rast cijena bio je objavljivanje podataka o rezervama nafte u SAD koje su pale na najniu razinu od naftne krize iz sedamdesetih godina. Kako SAD troe oko petinu cjelokupne svjetske proizvodnje nafte, za očekivati je da će američke rafinerije morati kupovati naftu bez obzira na cijenu. Budući da su cijene nafte na svjetskom tritu dobrano premaile dogovorenu granicu od 28 dolara, to je granica nakon koje bi se prema (neformalnom) obećanju OPEC-a (Organizacija zemalja izvoznica nafte) trebala povisiti dnevna kvota proizvodnje nafte za 500000 barela (2% ukupne dnevne proizvodnje), OPEC je 10. rujna u Beču odrao sastanak ministara za naftu. Međutim, i nakon odluke da se od 1. listopada proizvodnja poveća ne za 500000 već za 800000 barela, cijene se zadravaju na razini preko 30 dolara. Predsjednik OPEC-a Ali Rodriguez, venecuelanski ministar energetike, pozvao je zemlje uvoznice nafte da smanjenjem poreza na naftu i njene derivate podnesu dio tereta smanjenja cijena tog energenta, te smanje pritisak na "obične" kupce naftnih prerađevina. Ovdje valja napomenuti da je Republika Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koja je takav potez imala hrabrosti doista i učiniti. Analitičari se uglavnom slau da je nedavni rast cijena nafte prouzročen multiplikativnim učinkom nekoliko čimbenika: povećanjem potranje, vrlo visokom iskoritenoću kapaciteta za proizvodnju, preradu i transport nafte, spekulacijama na tritu, gospodarskom sposobnoću razvijenih zemalja da podnesu vie cijene, te sve manjim svjetskim pričuvama. Pomalo kontroverzni ekonomist Lyndon LaRouche tome dodaje i pekulacije na tritima financijskih derivata i opcija. Primjerice, nije rijetkost da se tovar nafte nekog tankera na putu od luke utovara do luke istovara preproda vie od 20 puta.

Pesimistične prognoze

Povećanje cijena naftnih derivata izazvalo je irom Europske unije brojne i vrlo estoke prosvjede, posebice stoga to slabljenje eura prema dolaru Europljanima dodatno poskupljuje već ionako skupu naftu. Vandalizmi, pa i barikade viđeni na europskim ulicama podsjećaju na prilično pesimistični scenarij po kojem eksplozija cijena nafte uzrokuje recesiju, to ubrzano dovodi do propadanja gospodarstva, razbijanja zapadnjačke solidarnosti, drutvenih nemira, pa i uruavanja sadanjih oblika demokracije. Neki znanstvenici naime već due vremena tvrde da će već sam početak 21. stoljeća, uz globalizaciju svjetskog gospodarstva, čija je paradigma Internet, po svoj prilici biti u znaku jo jednog globalnog fenomena: potranja za naftom nadmait će ponudu. Bit će to početak kraja ere jeftine nafti. Drugi pak tvrde da će se to desiti kroz 10, 50 ili čak 100 godina, ali ishod je neminovan. Rastuća svjetska populacija za svoje gospodarske aktivnosti, posebice poljoprivredu i promet, treba sve vie nafte, to naftna industrija vie neće moći moći osigurati. Jo 1973. i 1979. godine iznenadnim povećanjem cijena nafte, svjetsko je gospodarstvo na izuzetno bolan način bilo upozoreno na strukturu potronje energije, odnosno na preveliku ovisnost o nafti. Kao reakcija na tadanji naftni embargo arapskih zemalja, cijene su prvo utrostručene, te potom udvostručene nakon to je u Iranu ah svrgnut s vlasti. Iako su tada mnogi analitičari tvrdili da te krize zapravo ukazuju na iscrpljivanje zaliha nafte, novootkrivena nalazita na Aljasci i ispod Sjevernog mora stabilizirala su ponudu i potranju, te su cijene pale. To je gotovo dva naredna desetljeća u najrazvijenijim dravama zadralo inflaciju u prihvatljivim okvirima.

Zabrinjavajući signali

Neki vrlo zabrinjavajući signali (danas oko 80% nafte dolazi iz izvora koji su otkriveni jo prije 1973. godine dok potranja nafte raste oko 2% godinje, to iznosi 500 milijuna barela) ukazuju da slijedeći naftni ok zasigurno neće biti tako privremen. Vodeći svjetski dravnici i političari izuzetno nerado načinju ove nepopularne teme, smatrajući da će energetske probleme već nekako rijeiti znanost. Znanstvenici su pak skeptični. Komercijalno iskoritavanje nuklearne fuzije za dobivanje energije jo je vrlo daleko. Zemljina je povrina u potrazi za novim naftnim nalazitima već uzdu i poprijeko istraena uz pomoć najsuvremenije satelitske i druge tehnologije, tako da su veća iznenađenja glede novih većih nalazita gotovo isključena. Znanstvenu zajednicu je jo prije dvije godine neobično zaintrigirao rad o nadolazećoj naftnoj krizi, koji je u časopisu Scientific American (oujak 1998.) objavio geoloko-naftni ekspert Colin J. Campbell. Ipak mnogi geoloko-naftni eksperti, ekonomisti, inenjeri, gospodarstvenici pa i političari smatraju da nafte jo ima na pretek, te s potsmjehom podsjećaju kako je Campbell jo godine 1989. objavio članak s pogrenim predviđanjima kako će početkom 1990.-tih godina nastupiti slijedeća naftna kriza. tovie, cijene nafte na svjetskom tritu su tada pale, to je dodatno oteavalo gospodarski oporavak Rusije, jednog od većih svjetskih izvoznika nafte. Oprezniji su upozoravali da su (tadanje) niske cijene bile vie odraz (tadanje) manje potranje uzrokovane financijskom krizom i slomom komunističkih drava. No, do prave bujice reakcija dolo je tek kada je časopis Science, jedan od najuglednijih međunarodnih znanstvenih časopisa, u izdanju od 21. kolovoza 1998. mogućoj nestaici nafte posvetio čitav uvodnik koji je potpisao Richard A. Kerr. Uz to, pesimisti su prole godine dobili nove argumente nakon to je OECD-ova Međunarodna agencija za energiju po prvi put objavila da je na vidiku maksimum svjetske naftne proizvodnje (slika 1). To je pak proračunato tehnikom koju je jo godine 1950. razvio dr. M. King Hubbert.

Graf

Hubbertov maksimum

Hubbert je pokazao da za svaki konačni sustav (uključujući i smanjivanje svjetskih zaliha nafte) vrijede tri jednostavna pravila koja opisuju njegovo troenje tj. smanjivanje:
a) proizvodnja počinje od nule,
b) proizvodnja raste sve do maksimuma koji se potom vie nikada ne moe nadmaiti,
c) nakon to je maksimum dostignut, proizvodnja se smanjuje sve dok se resurs potpuno ne iscrpi.
Prikazan grafički, taj je proces opisan poznatom zvonolikom Gaussovom krivuljom. Točka maksimalne proizvodnje (poznata kao Hubbertov maksimum ) gotovo koincidira s trenutkom kada je pola promatranog resursa iscrpljeno. Drugim riječima, kada svjetska proizvodnja nafte dosegne Hubbertov maksimum, iscrpit će se pola ukupnih rezervi nafte na naem planetu. Iz ekonomske perspektive nije izravno vano kada će se svjetske zalihe nafte iscrpiti, već kada će proizvodnja početi opadati. Tada će naime početi rasti cijene, naravno ukoliko se potranja ne smanji, za to su pak izgledi vrlo mali. Kako bi se mogao predviditi trenutak u kojem će cijene nafte nezadrivo početi rasti, potrebno je to točnije procijeniti svjetske rezerve nafte. Osporavani Campbell je sa suradnicima u članku iz Scientific Americana učinio ba to. Taj je rad kruna desetogodinjih istraivanja u kojima je rabljeno nekoliko različitih tehnika za procjenu kapaciteta postojećih, ali i jo neotkrivenih nalazita. Do sada je na Zemlji proizvedeno oko 800 milijardi barela nafte, poznate svjetske rezerve procjenjuju se na 850 milijardi barela, a jo neotkrivena nalazita na daljnjih 150 milijardi barela. To je ukupno oko 1000 milijardi barela i konzistentno je s podatkom s OPEC-ovih WWW stranica na kojima stoji da su (dokazane) svjetske rezerve nafte krajem godine 1996. iznosile 1047,2 milijardi barela). Dakle, zbroj do danas proizvedene nafte i naftnih rezervi prema Campbellu daje ukupno 1800 milijardi barela, te vrijednost Hubbertovog maksimuma iznosi oko 900 milijardi barela. Kako je globalna godinja proizvodnja nafte oko 25 milijardi barela, slijedi da će Hubbertov maksimum biti dosegnut za oko četiri godine tj. oko godine 2002. Nadalje, uz dnevnu potronju od pedesetak milijuna barela dnevno (prema OPEC-u, godine 1996. dnevna potronja iznosila je 71.7 milijuna barela), za pedesetak godina bio bi potroen i zadnji barel nafte. Kao to je već spomenuto, isti je podatak na zasjedanju Skuptine IAEA iznijelo i izaslanstvo Ruske federacije. Valja napomenuti da se ovdje pod pojmom nafta misli na tekuću smjesu ugljikovodika koja perkolira kroz porozne geoloke slojeve. Naftne kompanije naime tek pokuavaju razviti tehnologiju uz pomoć koje bi se nafta na ekonomski isplativ način dobivala rudarenjem i preradom bitumena. Rezerve takve, nekonvencionalne nafte procjenjuju se na jo nekoliko stotina milijardi barela.

Desetak sudbonosnih godina

Zaključak jest da će globalna proizvodnja konvencionalne nafte početi opadati bre no to većina ljudi i sanja, tj. već za 5-10 godina. tovie, neki računalni modeli (gledano s energetskog stanovita) ukazuju na to da će nakon to Hubbertov maksimum bude dosegnut, u jednom trenutku cijena energije koja je potrebna da se određena količina nafte proizvede nadmaiti korist od energije koju ta količina nafte moe dati. Naime, kako je sve manje nafte na raspolaganju, potrebna je sve sofisticiranija i skuplja tehnologija za njeno iskoritavanje. Ulaganja će tako biti sve riskantnija, a profiti sve manji. Primjerice, zbog gospodarske krize u Rusiji, bijega kapitala u sigurnije investicije i rata u Čečeniji, planirana ulaganja zapadnih kompanija u energetske projekte vezane uz naftna područja oko Kaspijskog jezera vrlo su teko ostvariva. Kad bi se jo uzelo u obzir da je nafta izuzetno vana kemijska sirovina koja se koritenjem u energetske svrhe zaprava degradira, a jo i opterećuje okoli (posebice atmosferu), ukupna cijena uporabe nafte bila bi jo nepovoljnija. I ba taj omjer uloene energije i dobivenog profita odraava fizičke granice energetskih resursa dananjice, koji naprosto nisu neiscrpni. Neminovan rast cijena nafte općenito će zahtijevati neophodne i neodgodive, ali teko zamislive i izuzetno nepopularne prilagodbe, kako u globalnom gospodarstvu, tako i u svakodnevnom ivotu i radu. Za djelovanje je ostalo jo vrlo malo vremena.

Kraj globalizacije ili početak novog monopola?

Dok se energetski problemi koje sa sobom donosi skupa nafta mogu prevladati uporabom drugih vrsta energije (primjerice nuklearne, iako u mnogim zemljama vrlo nepopularne), s najvećim će se tekoćama morati suočiti promet. To bi pak uz jedva saniranu globalnu krizu, koja je sve donedavna harala svjetskim financijskim tritima, moglo dodatno ugroziti globalizacijske procese. Naime, većina naftnih prerađevina danas se koristi u prometu, bilo na kopnu, moru ili zraku. Prelazak u post-naftno gospodarstvo moda je najozbiljnije shvatila automobilska industrija, posebice u zemljama koje nemaju vlastite naftne resurse, stimulirajući razvoj tzv. gorivnih ćelija koje kombiniraju prednosti motora s unutarnjim sagorijevanjem s prednostima elektrokemijskih baterija. tovie, mnoge su automobilske kuće (Daimler-Chrysler, Opel, Toyota itd.) već predstavile svoja pokazna vozila na gorivne ćelije. Vozila upogonjena gorivnim ćelijama morat će se naravno koristiti i u poljoprivredi. No, to će zahtijevati skupu i dugotrajnu tranziciju, posebice u siromanijim zemljama, to bi moglo dovesti do jo većeg produbljivanja jaza između bogatih i siromanih zemalja, povećanja broja gladnih, pa čak i koritenja hrane kao stratekog oruja. Zračni promet za sada stoji pred nesagledivim potekoćama.

Croatian Line

Last Update: 11 November 2000.

[ http://mimi.imi.hr/~franic]